Ujedinjenje ili trt

Može nekome da zasmeta ovaj naslov, ali to nije moj problem.

Verovatno će, na kraju, ispasti još i dobro što se blok oko Dragana Đilasa nije zaletao odmah posle gradskih izbora oko organizovanja koalicije. 
Sada, skoro pet meseci kasnije, čini se da će Savez za Srbiju imati (barem što se tiče perioda posle 2012. godine) najsolidniju osnovu za dalje opoziciono delanje. Prema trenutnim informacijama (napominjem, danas je 11. jul i moguće je da će se to menjati narednih dana), u koaliciju sigurno ulaze: Đilas (sa svojim ličnim saradnicima), Narodna Stranka, Demokratska Stranka, Levica Srbije, Dveri, Zdrava Srbija i Sindikat "Sloga". U koaliciju verovatno ulazi i Demokratska stranka Srbije (ostalo je još da se ugovore detalji oko raskida koalicija sa SNS-om na lokalnom nivou).Izvan saveza, po svemu sudeći, ostaju Pokret slobodnih građana, Socijaldemokratska stranka (Tadićeva) i Nova stranka (Živkovićeva), te čitav spektar građanskih pokret(ić)a. Nejasno je da li u savez ulaze Dosta je bilo i Nova Srbija.


Ideološka osnova

Ono što sam više puta do sada isticao: ima li bilo kakvog osnova da se uopšte raspravlja o ideologiji u datim okolnostima? Pojedini opozicioni lideri zaboravljaju da ovo nije prošla decenija (niti početak ove), pa da politička borba predstavlja izbor između različitih opcija. Ovo je borba protiv autokratije i totalitarizma. U takvim okolnostima, mene kao građanina ove zemlje ne frapira činjenica da pod isti krov ulaze Borko Stefanović, Dragan Đilas i Boško Obradović. S tim u vezi, podržavam ideju formiranja privremene, prelazne vlade sa ograničenim rokom trajanja, dok se ne "vaspostave" normalni izborni uslovi. Juče je svojevrsni tviteraški "gaf" napravio Filip Ejdus, tvrdeći da opozicija treba da se ujedini, podrži Vučićev plan za Kosovo, a onda na izborima "kandiduje ideje" (kakav Platonov učenik!). Naravno, loše se proveo sa komentarima, a podržala ga je jedino "stara liberalka", Vesna Pešić. 


Etička osnova

U prethodnih nekoliko meseci sam nemali broj puta čuo od raznoraznih ljudi, koji inače ne mogu da smisle režim: "Pa u redu je, treba se ujediniti protiv Vučića, ali Đilaaaas... ali Jeremić... ali zar sa Obradovićem...".
U redu, hajde da postavimo malo stvari kako treba: između ljigavih političara, kakvi postoje svuda u svetu (Đilas) i ljigavog autokrate (Vučić), kakav je tipičan za nezrela društva, biram ljigavog političara. 
Nemojte ovo što ću nabrojati smatrati za patetiku (koju i sam lično mrzim). Posmatrajte stvari ovako: rak ulazi u terminalnu fazu. Nije samo tu problem Kosovo, koje je na odličnom putu da ga se sama srpska vlast odrekne "u naše ime" (možda koristeći nekakav iluzorni referendum). Problem je zaista poražavajuća činjenica da broj ljudi koji odlaze iz Srbije poprima dramatične razmere. Problem je što su plate i penzije poražavajuće niske (čak i za ovaj region). Problem je urušavanje i onih poslednjih etičkih i moralnih kriterijuma, gde se "kupovni" doktorat sa "Megatrenda" stavlja ispred onog mukom stečenog na državnom, pa čak i prestižnom stranom univerzitetu. Pritom, štap na kome "visi" Evropska Unija je sve duži i duži, tako da ni tu ne treba gajiti iluzije da će u tome biti nekog spasenja. 

Ko ostaje izvan...

Savez za Srbiju više liči na pomalo zaboravljeni DEPOS (1992-93), ili Savez za promene (1999-2000), i to zbog činjenice da nije obuhvatio sve političke opcije. On ne liči na DOS, iz čijeg sastava je u konačnom obliku pre izbora 2000. godine bila izopštena samo jedna partija opozicije (doduše, tada najjača - SPO). No, ni DOS nije imao dobru polaznu osnovu, a sve stranke zajedno su razjedinjene, početkom 2000. godine, imale vrlo nizak rejting.
Nemali broj analitičara, komentatora i intelektualaca će, sasvim sigurno, osporiti činjenicu da su (skoro) sve stranke i pokreti tzv. građanske orijentacije ostali izvan glavnog bloka, te da će ovi možda formirati asimetričnu, manju koaliciju. Sigurno će iz tih redova pljuštati tvrdnje kako se ne može savremeno političko delovanje bazirati na "nacionalizmu" i "retrogradnoj politici".
Savez građanskih stranaka, međutim, vrlo teško da može da se nada bilo čemu - čak i cenzusu. Već sam objašnjavao zašto.  Da bi možda nekako prebrodio taj problem, ne bi me čudilo da pokušaju da se udruže sa aktivističkim pokretima ("Ne da[vi]mo Beograd",...), pa čak i sa pojedinim strankama tzv. "lažne opozicije" (LDP, LSV, možda čak i SPO).

No, ipak, ukoliko Savezu za Srbiju krene, kudikamo, dobro, ne bi me čudilo da neki, koji bi inicijalno ostali izvan, na kraju ipak priđu koaliciji.

Perspektiva

Generalno, Savez za Srbiju je (pa, neka ne ispadne da grešim) jedina opcija koja može vući i onaj famozni "bonus", u smislu buđenja apatičnih birača, koji ne glasaju već više od decenije. Ali da će im put biti jednostavan - naravno da neće. Naime, koalicija je u izvesnoj meri desne orijentacije, što znači da će biti dosta poteškoća u obezbeđivanju međunarodne podrške (koja je, ruku na srce, neophodna). Ostaje da se vidi kakvu će ulogu odigrati međunarodno iskustvo Vuka Jeremića. Jedna od osnova delanja saveza je i protivljenje Vučićevoj politici oko rešavanja statusa Kosova. Mada je to svakako jedno neprijatno pitanje, vrlo lako može doneti znatan broj simpatizera iz "tradicionalistički" nastrojenih krugova.
Naravno, režim će učiniti sve što je u njegovoj moći, koristeći sva (ne)dozvoljena sredstva da takve pokušaje blokira, pre svega u medijskom smislu. Tako da naredni korak predstavlja crpljenje postojeće infrastrukture i organizovanje ozbiljnog terenskog rada. Ozbiljan zadatak, u tom smislu, predstavlja i sprečavanje preletanja čitavih lokalnih odbora u vladajuću stranku.
2000. godine, DOS nije imao nijednu radio ili TV stanicu sa nacionalnom pokrivenošću, te se dovijao na različite načine, koristeći mrežu lokalnih stanica da emituje svoju propagandu, pritom, ratujući sa ometačima. Mada je situacija nezahvalna, sada bi to trebalo da predstavlja nešto manji problem, dobrim delom zahvaljujući i savremenim komunikacijama. Ne treba se uzdati ni u ono malo "nezavisnih" medija, jer su oni listom skloniji građanskoj opciji, mada će svakako dati neku vrstu pokrivenosti.
Ostaje da se odluči i da li će napustiti parlament (zbog opstrukcije), te da li bi pod ovakvim uslovima uopšte izašli na parlamentarne izbore.

Savez za Srbiju čeka dug i iscrpljujuć rad, a smena Vučićevog režima neće biti ni brz, niti lagan posao.





Коментари

Популарни постови са овог блога

#13april

Obećanje

Imam srce, glavu nemam