E, ovo najzad liči na nešto


Ključno pitanje: zašto je opoziciji bilo potrebno toliko vremena da pronađe modus operandi za borbu protiv Vučića, kada se već skoro tri godine govori da je samo jedinstveni front rešenje?

Ispostaviće se da je proletošnji debakl opozicije na beogradskim izborima bio najbolja stvar, koja je mogla da im se dogodi. Jer, koliki put je pređen od tada, preko peripetija oko ujedinjenja i stvaranja Saveza za Srbiju, do nasilja nad Borkom Stefanovićem i sinoćnog protesta?
„Kasno, možda ne i prekasno“, glasio je naslov u nedeljniku „Vreme“ januara 2000. godine, kada je formiran DOS. Ova koalicija će do tog leta pretrpeti još izvesnih transformacija, no postalo je jasno da je tada pronađen način za konačni i željno očekivani trijumf nad Miloševićevim režimom – koji je usledio već u oktobru.

Primenljiv je ovaj naslov i na današnje vreme. Shodno svim iskustvima iz prošlosti, ovo još uvek pomalo amorfno okupljanje opozicije, čiji je gravitacioni centar nesumnjivo Savez za Srbiju, dolazi kasno. No, kako je do njega ipak došlo, te postoji, čini se (uprkos brojnim defetističkim komentarima), dovoljan broj ljudi da do promene dođe, do okupljanja ne dolazi i prekasno.
Ponoviću, kao što sam već pisao: Vučić je zenit svoje vladavine prošao odavno, pre oko dve i po godine. Već je izlazak na predsedničke izbore proguran pod nategnutim uslovima, a aktuelna popularnost je posledica raznih nečasnih metoda samoodržavanja. Ono čemu svedočimo je njegov postepeni pad, a isključivo od efikasnosti opozicije zavisi koliko će taj pad biti brz.

Spoljašnja medijska zaštita je najzad pala: svetski mediji su najzad počeli da izveštavaju o pravom stanju u Srbiji. Vučić je izgubio aktivnu podršku od značajnih svetskih političara (osim ako vam Johanes Han ne predstavlja značajnu figuru) i samo je pitanje vremena kada će se otvoreno potegnuti pitanje legitimiteta njegove vladavine. 
Nije sinoćni beogradski protest bio najmasovniji od dolaska Vučića na vlast: bilo je primetno više ljudi barem na jednom okupljanju „Protiv diktature“, te verovatno na nekom od skupova „Ne da(vi)mo Beograd“. Ali, oni nisu mogli da se održe duže, jer im je nedostajalo jasne organizacione strukture, što (nažalost) imaju samo političke stranke. Upravo u tome leži značaj sinoćne šetnje, uz sve njene slabosti.
Novi talas protesta, koji je pokrenut, neće se odvijati u svakodnevnom tempu, što je dobro, jer se rizikuje osipanje demonstranata. A pitanje govora Mire Karanović i Dušana Vujoševića dobrano pokazuje koliko oprezno se mora planirati svaka aktivnost. Jer, ne samo da još uvek nepoverljivo javno mnjenje, već i Vučićevi insajderi će činiti sve da sabotiraju dalje aktivnosti.




Коментари

Популарни постови са овог блога

#13april

Obećanje

Imam srce, glavu nemam