Zašto nema dvoumljenja oko bojkota izbora (odnosno, zašto izbore TREBA bojkotovati)

Kako se 2019. godina još uhodava, aktuelizuje se pitanje da li će uskoro biti prevremenih parlamentarnih izbora, te kako opozicija treba da se postavi spram njih.

Međutim, ključna razlika je ovog puta u tome što se prethodnih godina uglavnom postavljalo pitanje u koliko kolona se suprotstaviti vladajućoj mašineriji, a sada je dilema da li uopšte treba izlaziti na izbore i koliko bi bojkot - uspeo.

Sad, verovatno bi mnogi suočili razloge za i protiv bojkota. Biću iskren: ja sam već duže vreme potpuni pristalica ovog vida političke borbe, tako da vidim daleko više razloga za njega, nego protiv njega, stoga Vas molim da odmah shvatite kako pišem iz tog ugla.

Priznajem, nisam završio FPN, Prava ili neki slični fakultet, da bih mogao akademski da sagledam celu situaciju, ali mi je očito i da diplomci ovih institucija dolaze do različitih zaključaka, pri čemu je većina sličnog mišljenja kao ja.

Jedina dva argumenta protiv, koja sam voljan da prihvatim su:
1. Opozicija će izgubiti nešto malo dragocenog medijskog prostora na RTS-u, kojeg ima kroz rasprave u Narodnoj skupštini (iako ga je sve manje zbog opstrukcija);
2. Nije nemoguće (mada nije ni mnogo verovatno) da međunarodna zajednica neće u većoj meri obratiti pažnju na činjenicu da vladajuća koalicija ima, faktički, 100% svojih poslanika u skupštini.

Svi ostali razlozi se lako daju pobiti, a i za prethodna dva ima dovoljno kontraargumenata.

Ko od opozicije, zapravo, smatra da izbore ne treba bojkotovati? Najglasniji sa tim argumentima je lider Nove stranke, Zoran Živković, čime je u ono malo nezavisnih medija zavredio ovih nedelja daleko više pažnje nego što je objektivno zavređuje (primarno, njegovom popularnošću). Da razjasnimo: naravno da je Živković protiv bojkota, iz jednog vrlo jasnog razloga - najpre je odbacio mogućnost ulaska u neku koaliciju (primarno Savez za Srbiju), a sada kako se izbori primiču, više je nego očigledno da njegova stranka cenzus može da preskoči samo u nekoj predizbornoj koaliciji. Argument koji on kao "najstariji aktivni opozicioni političar" iznosi, da bojkot 1997. godine nije uspeo, predstavlja mešanje baba i žaba: SPO, koji je jedini izašao na izbore te godine je u javnom mnjenju bio popularan koliko sve ostale stranke opozicije zajedno, te je takav uspeo da napabirči 50-ak poslaničkih mesta. Da li bilo koja opoziciona stranka danas to može da postigne? Naravno da ne.
Još je nejasan stav DSS-a: oni su, navodno, već krenuli u kampanju, ali su ujedno (doduše, kao i NS) potpisali zajednički opozicioni stav da se pod ovakvim uslovima na izbore neće izlaziti.
Treba napomenuti da i NS i DSS - samostalno - nemaju naročite izglede da preskoče crtu.

Sve ostale stranke i pokreti, koji bi izlazili na izbore, jednostavno, nisu opozicija. Žao mi je, ni Šapić nije, samo je pitanje dana i nedelje kada će postati jasno da ga vredi svrstati u istu kategoriju kao Šešelja i Jovanovića.
Kad smo kod te famozne "lažne opozicije": izuzev ukoliko SNS ne napravi ozbiljne koncesije (što se neće dogoditi), jedino Radikali, kudikamo, imaju šanse da uđu u skupštinu. Dakle, dobijamo parlament u kome će Naprednjaci imati oko 200 mesta, Socijalisti 20-ak i svi ostali (manjine, možda i Radikali) oko 30.

Naravno, ne garantuje bojkot sigurno rušenje režima vanparlamentarnim metodama. Daću za pravo protivnicima: možda će on zaista samo dodatno ustoličiti Vučića.
Ali je makar "game changer": naime, od 2014. do 2018. (izbore 2012. smatram kudikamo "čistim") su prošli uz, manje-više, ponavljanje istog modaliteta: dominirali su apsolutna kontrola medija od strane vladajuće većine, agresivni aktivizam, klijentelizam, kupovina glasova,... Ne postoji apsolutno nijedan indikator da bi naredni izbori nešto promenili: 2014. godine je opozicija već bila na ivici toga da ne uđe u parlament, 2016. je vrlo simbolično popravila rezultat. Siguran sam da ni sada ništa ne garantuje da će taj rezultat primetno biti poboljšan. A i da se poboljša: šta se dobija? Svakako ne konstruktivniji parlament, svakako ne prekid autoritarnog načina vladavine.
Da, opozicija se seli na ulicu i gubi nekoliko minuta dnevno na RTS-u, ali to nipošto nije negativno. Naprotiv: sve i da se u ovom trenutku postigne konsenzus oko toga da na izbore treba izaći, opoziciono javno mnjenje je već pokrenuto protiv izbora, te bi još jednu promenu odluke percipiralo kao - još jednu izdaju. Čak i da se kolektivno pozove na izbore, nipošto ne znači da bi opoziciono javno mnjenje pristalo na te uslove.
A od toga bi se opozicione stranke i pokreti veoma teško oporavili.

Коментари


  1. I bas zbog toga, da se ne cini kao da imaju apsolutnu vlast, nekoliko stranaka ce "taman" preci 5% kao Dveri ili Radule u prethodnim izborima. SPS ce ostati kao cerka stranka SNS kao opcija penzionerima. SNS zabole da li imaju 160 ili 200 poslanika sve dok imaju vecinu

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

#13april

Obećanje

Imam srce, glavu nemam