Zašto ljudi, na kraju, ipak biraju “stare i ukaljane”?
Tragom jedne novije definicije sa "Vukajlije", reših da objasnim zašto u
kolektivnoj psihologiji ljudi, na kraju, ipak izaberu prepoznatljiva politička
lica, uglavnom svesni ko su oni i šta su radili kad su prethodni put bili na
vlasti.
Peti oktobar je, u tom smislu,
izuzetak od ovog pravila, ali je bio iznuđen izuzetak. Miloševićev režim je
prevršio svaku meru, te je veći deo naroda bio spreman da prihvati “nove i
neukaljane”. Pre toga, a i posle toga, uvek bi na vlast dolazili ljudi,
koji su u raznim varijantama već bili deo neke ili čak više vladajućih
garnitura. Koštunica 2004, Tadić 2008, Vučić 2012,... Svi su oni već bili prekaljeni
i ukaljani.
Duboko razočaranje sporim
reformama i tonama koruptivnih afera, dovelo je do toga da posle 2012. godine
javno mnjenje više ne percipira bivši režim kao alternativu aktuelnom, već da
se krene u potragu za “novim i neukaljanim” licima. U tom smislu, svojih pet
minuta su imali pokret “Ne da(vi)mo Beograd” (i razni lokalni pokreti), Saša
Radulović, Saša Janković, čak i Beli Preletačević... I svi su doživeli kolaps.
Zašto?
Zato što neki, u suštini, nisu ni nudili ono što su ljudi očekivali.
Zašto?
Zato što neki, u suštini, nisu ni nudili ono što su ljudi očekivali.
To je, ujedno, i koren drugog i
ključnog razloga: ljudi vole prepoznatljiva lica. Znaju da sa njima neće biti med i mleko, ali makar znaju na čemu su. Koliko vremena treba nekoj
babi iz okoline Kuršumlije da prepozna Sašu Jankovića kao predsedničkog
kandidata (naročito imajući u vidu aktuelnu medijsku situaciju)? Koliko god to
čudno zvučalo, u ljudskoj psihologiji je da će pre dati šansu “prepoznatljivom
negativcu”, možda čak i u inat onoj drugoj strani, i to makar zato što ga
prepoznaje.
Na ukinutoj sekciji postera na istom sajtu “Vukajlija” je bila jedna genijalna slika penzionera koji sede na klupi, čitaju “Politiku” i diskutuju o tome “kome do sada nisu verovali”.
Na ukinutoj sekciji postera na istom sajtu “Vukajlija” je bila jedna genijalna slika penzionera koji sede na klupi, čitaju “Politiku” i diskutuju o tome “kome do sada nisu verovali”.
Koliko god to delovalo nadrealno, nije daleko od istine
da se nešto slično tome događa posle izvesnog vremena. Zato je izrazito tužna
istina da se “novi i neukaljani” mogu približiti dolasku na vlast jedino
ukoliko delaju zajedno sa “ukaljanom” opozicijom. “Dobra” vest je da to - nije
endemsko stanje za Srbiju.
Коментари
Постави коментар